Marko K. Gregović - Biografija
Marko Gregović je rođen u Petrovcu, 12. maja 1876. godine u bogatoj kući Krsta Mitrova Gregovića. Krsto je imao više sinova i jednu kćer. Oni su odrasli i školovali se u Rusiji, u Odesi. Svi su sem Marka i sestre
Rosande (koju su zvali Eva) umrli veoma mladi od sušice.
Marko je osnovno obrazovanje završio u Petrovcu. Veoma rano je pokazivao slikarski talenat tako da je upisao i završio
slikarsku Akademiju u Beču. Poslije završenih studija vraća se u rodni kraj gdje započinje slikarsku djelatnost.
Juna mjeseca 1896. godine. priređuje samostalanu izložbu na Cetinju. Sa te izložbe njegovu sliku ˝Crnogorac na straži˝
otkupljuje crnogorski narod i poklanja na dar napuljskom princu. Početkom ovog vijeka boravi i radi po Bosni i Hercegovini
kada nastaje ikonostas za Sabornu crkvu u Mostaru. Nekolikmo posljednjih godina provodi u Beogradu i iz tog vremena nema
sačuvanih tragova o njegovom radu jer je uništen tokom Drugog svjetskog rata. Prebivalište u Beogradu mu je bio Hotel ˝Imperijal˝.
Živio je dosta rasipničkim životom pa je vrlo brzo došao kraj imovini naslijeđenoj od pokojnog oca. Umire u Beogradu u najvećoj
bijedi i siromaštvu tokom 1941. godine. Sahranjen je o trošku beogradske opštine.
Stvaralaštvo Marka Gregovića pripada jednom istaknutom periodu u razvoju crnogorskog slikarstva pri kraju prošlog vijeka.
Školovanjem na slikarskoj Akademiji u Beču povezao je jednu malu i likovno nerazvijenu sredinu sa evropskom umjetnošću
određenog trenutka. O slikaru Marku Gregoviću sačuvano je veoma malo pisanih tragova, mnoga djela su uništena, a sudbina
je htjela da ne ostavi direktnih nasljednika. Na osnovu malog broja sačuvanih djela, cjelokupa Gregovićev opus možemo
podijeliti na tri tematske cjeline: portrete, religiozna kompozicija i pejzaž. U ranim radovima, po završetku Akademije,
pridržava se kolorističke i stilske koncepcije naručilaca koji je podrazumijevao realistično tretiranje crteža i upotrebu
tamne game. Otuda, nastali u duhu čistog akademskog realizma, Gregovićevi portreti su crtački sigurno izvedeni, nadahnuto
urađeni i usresređeni na sličnost sa portretisanim. Najkvalitetnijji među sačuvanim portretima su oni reprezentativnog
karaktera na kojima su glavne ličnosti poznati građani Primorja i Crne Gore. Oni sem umjetničkog sadrže i određeni
dokumentarni značaj pa predstavljaju trajnu zabilješku o pojedinim ličnostima. Takvi su portreti nastali u vremenskom
periodu od 1882. do 1885. godine i to portreti: Luke Magude, Filipa Martinovića Bajice, Ivana Perzića i supruge carigradskog
prote Vladimira Gregovića. Portret Visariona Ljubiše, nastao 1898. najvjerovatnije po fotografiji, govori o izuzetnom
Gregovićevom umijeću i izražajnim mogućnostima noseći dubinu misaonog i filozofskog u liku portretisanog. Figuru izvlači
iz tamne pozadine insistirajući na jasno osvijetljenom licu, dok kolorit svodi samo na nekoliko tamnih tonova. Stišana
impulsivnost i neobična prigušenost su još jedna potvrda izvanrednog oplemenjenog akademskog realizma koje nose Gregovićevi
portreti.
Jun 1896. godine je nesumnjivo najveći događaj za razvoj crnogorskog novijeg slikarstva jer tom godinom započinje
izlagačka djelatnost u Crnoj Gori. Marko Gregović se sa dvije slike predstavio u Vuletićevoj gostionici na Cetinju,
(sada je na tom mjestu Grand hotel) što je doduše dosta skromno propraćeno u ˝Glasu Crnogorca˝. Iz tog teksta saznajemo
da su bile izložene slike sa predstavom ˝Sv. Petra i Pavla˝ i ˝Crnogorac na straži˝. O Ovoj slici je zabilježeno sljedeće:
˝Već izbor tog tipa otkriva lijep talenat umjetnikov, što u najvećoj mjeri potvrđuje izradu ove slike, koja se odlikuje
koloritom, crtom i istinošću tipa. Rekli biste da je glava živog čovjeka, da će progovoriti i da ove oči gledaju. Mi se
nijesmo mogli odvojiti i sada razumijemo hvalu kojom u Kotoru obasiplju mladog umjetnika sa nekijeh njegovih portreta˝.
Marko Gregović je radio i na ikonama i ikonostasima kako na Primorju, tako i u drugim sredinama. Za sada su nam poznate
ikone sv. Luke i sv. Kuzmana i Damjana u manastiru Gradište, ikonostas u crkvi na Svetom Stefanu i u crkvi sv. Trojice
u manastiru Reževići. Njegov ikonostas U Sabornoj crkvi u Mostaru je u potpunosti uništen tokom posljednjeg rata.
Za razliku od portreta, Gregovićeve slike sa religioznom tematikom nose nešto slobodnije izražajne ideje, pa otuda proizilazi
i drugačije postavljanje kompozicije, tretiranje likova i upotrebu znatno svjetlijih i vedrijih tonova. Ovu promjenu nesumnjivo
treba nalaziti u jasnom i vidljivom uticaju koji je dopirao iz drugih sredina kakva je bila Srbija sa početka ovog vijeka, gdje
su već jasno bile izražene impresionističke tendencije. Kada je u pitanju ikonografska strana, Gregović se jasno pridržavao
kanona i zahtjeva pravoslavne crkve. Uloga njegovog rada na religioznoj kompoziciji je od izuzetnog značaja kada se zna da je
on jedan od posljednjih umjetnika koji radi na kompozicijama sakralnog karaktera u ovom kraju. Riječ je o umjetniku čije djelo
spada, uz Anastasa, Špira Bocarića, Iliju Šobajića, Špira Đuranovića u vrhove crnogorskog slikarstva s kraja prošlog i prvih
decenija ovog vijeka. Na taj način ono zaslužuje još studioznije izučavanje da bi se sagledalo u svoj svojoj veličini i značaju,
jer je, podsjetimo se, zapisano da je ˝umjetnost plod materijalnog i duhovnog izobilja, a umjetnik je oličeno jezgro od duha onog
vremena i naroda u kome se rodio˝
